Ljeto, godina 1861. Gostilj, selo na samoj obali Skadarskog jezera, živjelo je svoj život, još uvijek pod turskom vlašću. Brojalo je oko 30 familija, koje su živjele u trošnim kućama, prekrivene slamom. Među njima i familija Rista Kračkovića, čiji se otac nedavno doselio iz Mojanovića. Risto se bavio zemljoradnjom i ribolovom, kao i većina mještana. Imanja su bila uglavnom u svojini podgoričkih Turaka. Uz to, Risto je bio odvažan i hrabar. Znali su to dobro i lokalni Turci, pa su ga strogo držali na oku. U nekoliko pobuna Zećana protiv Turaka učestvovao je i Risto. Jednu od pobuna, onu iz 1838. godine, dogovarao je i sam vladika Rade. Turci su se surovo obračunavali s akterima pobuna, pa je tako nastradao i Ristov rođak. Risto je znao da je ubica njegovog brata u njegovoj kući, a gorio je za osvetom. Barjaktar i njegov drug su te noći bili u obilasku turske fortice (predstraže), prema Crnoj Gori koja je bila stacionirana na Plavnici, pa su, vraćajući se, svratili u Gostilj i to baš kod Rista. Pošto su večerali, napustili su Ristovu kuću i uputili se prema Vranju nekih 5-6 km, a Risto za njima. Uzeo je pušku koju je skrivao, svratio do komšije – nekog Uskokovića, koji je zajedno sa njim pošao u potjeru. Risto je mogao odmah još u selu da izvrši osvetu, ali nije htio. Namjera mu je bila da to uradi na samom ulazu u selo Vranj. Pošli su prečicom ispred Malisora i na ulazu u selo Vranj napravili zasjedu. Noć je bila mirna i tiha, približavala se ponoć. Risto je odlučio da prvi puca i da gađa barjaktara. Barjaktar je bio poznati strijelac, pa se Risto plašio, ako ga promaši, imaće problema, što se malo kasnije i obistinilo. Nijesu dugo čekali, naišli su. Risto opali i pogodi barjaktara, a ovaj onako u padu, prema ognju koji je izašao iz Ristove puške opali i pogodi Rista u nogu. Ristov drug opali u onog drugog i promaši. Barjaktar ostane ranjen (malo kasnije je i podlegao), a onaj drugi se dade u bijeg prema prvim seoskim kućama vičući: ''Kušentrim, kušentrim, ko je Malisor - pogibe barjaktar.'' Risto ranjen, oslanjajući se na pušku i njegov drug dadoše se u bijeg. Međutim, Risto onako ranjen ni makac, a drug neće da ga ostavi – neće pa neće. Risto poče da ga ubjeđuje da bježi, da ne poginu dvojica za jednoga. Na kraju ga ubijedi, a sam se skloni u kuću Stankovića u Matagužima. U kući je bilo sedmoro braće, izađu ispred kuće, da dočekaju Malisore koji su jurili Rista. Malisori su zahtijevali od Stankovića da im predaju ubicu, što ovi odbiše: ''Prvo nas pobijte, pa njega, a eto vam ubica pa ga gonite, misleći na Ristovog druga. Rista su tokom noći Stankovići prebacili na skrovito mjesto, gdje se liječio mjesec dana u najvećoj tajnosti. Kada se napokon malo zaliječio, pobjegao je u Crnu Goru. Međutim, i tada je znao da tajno dođe u Gostilj kod svojih i da čak pođe na jezero u ribolov. Tako se jedne noći našao na jezeru. Vladala je jaka bura, pa je njegov čamac odvela na drugu stranu jezera, u Vraku. Risto je prispio negdje u samu zoru na obalu. Nedugo potom, naiđe jedan lovac pravo na Rista i pozdravi ga, on otpozdravi, posle se malo zbližiše, Risto mu ispriča da je iz Zete i da ga je bura natjerala da se skrasi tu gdje je stigao. Ovaj navalio da pođe s njim kući koja je bila u blizini, da se malo odmori i okrijepi, pa čim bura prestane uzme veslo u ruke i pravac natrag preko jezera. Risto ni da čuje za njegov poziv. U jednom trenutku, a pošto su se zbližili, ovaj poče priču o pogibiji svog brata barjaktara od prije nekoliko godina. Saopšti da je ubica neki Risto Kračković iz Zete. Čuvši te riječi Risto pretrnu, ali i dalje ostade miran i hladnokrvan. Ovaj dalje nastavi priču da bi dao grdne pare svakom ko bi mu našao krvnika da izvrši osvetu. Naposletku, priupita Rista da li ga poznaje. Ovaj mu sasvim pribrano odgovori da ga dobro poznaje i da nije u Zeti i da će, ako mu se ukaže prilika, pomoći. Bura se još nije dobro stišala, zora počela da sviće, Risto odluči da što prije bježi natrag. Pozdravi se sa domaćinom i pravac Gostilj. Prispjevši tamo, preko jednog prijatelja pošalje poruku onom Malisoru: ''One noći, kada me je bura prisilila da prispijem na drugu obalu, u tvoje selo, ja sam bio glavom i bradom Risto Kračković.'' Pored toga, saopšti mu da mu je on lično ubio brata i to iz osvete. Dobivši poruku, Malisor odgovori: ''Poginuo tebi brat, poginuo meni brat, a ja i ti na zijafet, pozivam te da mi budeš gost, i dajem ti Besu da ti neće ni dlaka sa glave faliti!'' Risto odluči da ide, pozove rođake i sve im ispriča, na kraju saopšti da ima poziv i da će da ide. Rođaci na njega surgum (kritiku) kako da ide i kod koga – kod krvnika. ''Bolje da te mi ovdje ubijemo, nego da te kolju Malisori'', ali Risto ni da čuje. Opremi se, obuče najljepše odijelo, čamac pod sobom i pravac ka odredištu. Malisor ga izvanredno dočeka, vodio ga je i u Skadar kod svojih prijatelja. Poslije nedjelju dana, vrati se Risto u Gostilj, rođaci se obraduju kada ga ugledaše živog i zdravog i odluče da pozovu Malisora u goste. Ovaj se rado odazvao, bio u Zeti desetak dana, dočekan i ugošćen samo tako. Padne i odluka da se pobratime i to i učine. Otad se Risto više nije krio. Pobratimstvo je preneseno i na Ristovog sina Muša. Bili su to ljudi i junaci, a danas?
Piše: dr Ilija Kračković